U 7:47 podmornica je započela spuštanje u podmorje radi testiranje dubine zarona. Sat i pol kasnije, blizu testirane dubine od 400 m, došlo je do prodora slane vode u pogonskoj komori. Pretpostavlja se da je voda, koja je pod visokim tlakom prodirala podmornicu, došla u kontakt s električnim razvodnim pločama što je rezultiralo kratkim spojem i automatskom obustavom rada reaktora (SCRAM). Po proceduri, koja je u tom trenutku bila propisana, operater reaktora izolirao je glavni parni vod koji paru vodi na turbinu koja pogoni propelere. Podmornica je tako izgubila pogon i mogućnost postepenog povratka na površinu. Kako je izranjanje bilo nužno, zbog sve veće količine vode u podmornici, aktiviran je sustav hitnog pražnjenja balastnih tankova. Kasnija su testiranja na identičnoj podmornici USS Tinosa (SSN-606) ukazala na nedostatke sustava za pražnjenje balastnih tankova koji se smrznuo na dubini na kojoj ga je aktivirao kapetan USS Threshera.

Nesreća je dovela do implementacije strogog sustava kontrole sigurnosti rada nuklearnih podmornica američke ratne mornarice (SUBSAFE), kao i promjenom procedure nakon automatske obustave rada reaktora koja je dopustila operateru uporabu pare još nekoliko minuta nakon obustave.

Postoji li veza između Titanica i Treshera?

1982. godine Robert Bob Ballard, oceanograf zaslužan za otkrivanje olupine Titanica, od američke je ratne mornarice tražio financijsku potporu za traženje olupine Titanica svojom robotiziranom podmornicom. Američka je mornarica financijsku potporu uvjetovala tajnom misijom vizualne inspekcije svojih dviju potopoljenih podmornica Tresher i Scorpion. Tek nakon što je "odradio" posao za ratnu mornaricu Ballard je mogao krenuti u potragu za olupinom Titanica. Kako su mu se financijska sredstva opasno smanjila, za potragu mu je ostalo svega 12 dana. Upotrebom tehnika koje je razvio tragajući i istražujući podmornice, u tome je i uspio.

4. srpnja 1961. godine tijekom redovitih vježbi u vodama sjevernog Atlantika u blizini obale južnog Greenlanda na krmenom je reaktoru došlo do curenja rashladne tekućine iz sustava za hlađenje reaktora što je rezultiralo padom tlaka u reaktoru i prestankom rada pumpi u sustavu za hlađenje. Iako su sigurnosnim SCRAM mehanizmom u reaktor spuštene kontrolne šipke, lančana reakcija nije zaustavljena, a temperatura je i dalje nekontrolirana rasla. Temperatura goriva prešla je 800 C približivši se temperaturi taljenja gorivnih šipki. Kako nije postajao rezervni sustav za hlađenje, sedmorica članova posade napravili su novi sustav za hlađenje. Radili su u radijacijski kontaminiranom području u neadekvatnim zaštitnim odijelima (mislili su da su odijela zadovoljavajuća). Uspješno su završili posao.

Sva sedmorica zbog visokih su apsorbiranih radijacijskih doza umrla unutar tjedan dana. Zbog širenja radijacije podmornicom, unutar sljedećih nekoliko godina umrlo je još dvadeset članova posade.

Tijekom incidenta, u strahu da bi eventualno topljenje jezgre moglo rezultirati porastom radijacije u tom dijelu Atlantika što bi zapadne sile mogle protumačiti kao nuklearni napad, kapetan podmornice Nikolaj Vladimirovič Zatejev zabranio je izranjanje dok god reaktor ne bude siguran. Zbog toga je nominiran za Nobelovu nagradu za mir. Naravno, njegovo ponašanje prema posadi i laganje reaktorskom timu o sigurnosti zaštitne odjeće ne uklapa se u sliku heroja!

Podmornica K-314 pripada klasi Viktor-I čija je prvenstvena namjena zaštita sovjetskih brodova i napad na američke strateške podmornice. Pogonsku joj snagu daju dva tlakovodna reaktora.

U spomenutoj nesreći, tijekom operacije izmjene goriva, poklopac reaktorske posude podignut je zajedno sa kontrolinim šipkama što je dovelo do nekontrolirane lančane reakcije i pojave kritičnosti. U eksploziji je nastradalo 10 radnika, a izbačeni radioaktivni materijal kontaminirao je područje radijusa 3 km.

Na slici je podmornica klase Vikotr I snimljena tijekom procesa dekomisije.