Na udaljenosti od 1000 km od teritorija Hrvatske u pogonu se nalazi ukupno 40 nuklearnih elektrana, na čijim lokacijama su smještena 92 energetska reaktora različitih snaga, vrsta i pogonskog iskustva. Instalirana snaga reaktora kreće se u rasponu od 250 MW (NE Phenix i FBR) pa sve do 1500 MW (NE Chooz B1 i B2). Našoj državi najbliže su nuklearne elektrane Krško u Sloveniji ( PWR, 707 MW) i Paks u Mađarskoj (VVER, 3x460+470=1850 MW). NE Krško je smještena na Savi, oko 10 km od zapadne hrvatske granice i ima u pogonu jedan reaktor. Samobor i Zaprešić udaljeni su od nje oko 20 km, a Zagreb oko 40 km zračne linije. NE Paks ima četiri ruska reaktora tipa VVER440, smještena je na Dunavu, 75 km od sjeverne hrvatske granice. Beli Manastir udaljen je oko 90 km, a Osijek oko 120 km zračne linije.

Iako se spomenute nuklearne elektrane razlikuju po tipu reaktora i instaliranoj snazi, zajednička im je osobina u sigurnosnim načelima. Osnova sigurnog pogona reaktora je osigurati koncept obrane po dubini. Sigurnosne barijere svake nuklearne elektrane su:

1. tableta goriva (UO₂),
2. košuljica, tj. obloga gorivnog elementa (zirlo ili cirkaloj),
3. primarni krug,
4. zaštitna zgrada ( kontejnment).

Barijere djeluju kao niz fizičkih zaštita koje drže stvorenu radijaciju u reaktoru sigurno izoliranu od okoline. Kvar jedne barijere uzrokuje da iduća barijera preuzima sigurnosnu funkciju. Nuklearne komponente od velike važnosti prolaze dodatna tehnološka testiranja i u pravilu su redundantne. Suvremene probabilističke analize pokazuju da su rizici povezani s radom nuklearnih elektrana i skladištenjem radioaktivnog otpada na prihvatljivo niskoj razini. Stvarni su utjecaji na okoliš zanemarivi, a posebno kada je riječ o emisiji stakleničkog plina CO₂. Prilikom projektiranja, gradnje i pogona nuklearnih postrojenja mora se poštivati princip konzervativnog dizajna i osigurati sve mjere opreza kako ne bi došlo do kvara na opremi elekrane ili njezinim sigurnosnim sistemima. Mogući izvori kvarova s tehnološkog aspekta su uistinu raznoliki. Tu ulazi izloženost materijala i strukturnih komponenti raznim mehaničkim, hidrauličkim i toplinskim naprezanjima, zatim faktor ljudske pogreške, prirodni fenomeni (potres, poplava, tornado), dotrajalost opreme, moguća opasnost od terorizma i sl. Očito je da je svako tehnološko postrojenje podložno riziku i nikad nije apsolutno sigurno. Međutim, velike nesreće u tehnološkim postrojenjima nemaju veliku frekvenciju pojavljivanja, ali kad se dogode u pravilu ostavljaju velike posljedice.

Kod nuklearnih elektrana kvar koji bi doveo do ispuštanja veće količine radioaktivnog inventara jezgre nazivamo nuklearnom nesrećom. Radioaktivnost može biti ispuštena u atmosferu, površinske i/ili podzemne vode i u zemlju. Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA) i Agencija za nuklearnu energiju (NEA-OECD) su uvele ljestvicu sa 7 razina za identificiranje težine nuklearnih nesreća. To je tzv. INES ljestvica (International Nuclear Event Scale), a klasifikacija se provodi s obzirom na tri kriterija:

1. utjecaj na okoliš,
2. utjecaj unutar granica postrojenja,
3. stanje sigurnosnih barijera u postrojenju.

Nulta razina su događaji bez utjecaja na sigurnost. Prva razina su anomalije u pogonu, a to su funkcijska i pogonska odstupanja vrlo malog rizika koja ukazuju na manjkavost sigurnosnih mjera. Zadnja, 7 razina, označava nesreću ogromnih razmjera, gdje je narušen integritet primarnog kruga i dolazi do ispusta velikog inventara jezgre u atmosferu. Mogući su kratkoročni i dugoročni efekti. Ako se promotri tablica kriterija po INES ljestvici, očigledno je da aktiviranje sustava pripravnosti i poduzimanje mjera zaštite stanovništva treba provesti samo ako se događaji klasificiraju kao stupnja 4 ili više.

Od značajnijih nesreća koje su se desile u povijesti nuklearne energetike spomenimo da je incident u tvornici urana Tokaimuri (1999.) zauzeo razinu 4, taljenje reaktorske jezgre u TMI elektrani (1979.) zauzelo razinu 5, a černobiljska katastrofa (1986.) najvišu, razinu 7.

U svrhu smanjenja radioloških posljedica od eventualne nuklearne nesreće, propisana je međunarodna obveza (Konvencija o nuklearnoj sigurnosti) prema kojoj svaka zemlja koja posjeduje nuklearnu tehnologiju mora imati razrađeni plan zaštite stanovništva i sustav pripravnosti. U RH sustav pripravnosti uključuje 4 organizacije: Državni centar za obavješćivanje (DCO), Tehnički potporni centar (TPC), Krizni stožer civilne zaštite (KSCZ) i Krizni stožer Vlade RH (KSV). Državni centar za obavješćivanje ima zadatak prikupiti početne informacije o nuklearnoj nesreći i kontaktirati Tehnički potporni centar, koji nadalje preuzima vodeću ulogu. On prikuplja podatke i informacije o akcidentu, radi analizu mogućih posljedica i priprema plan zaštite i spašavanja stanovništva.

Krizni stožer civilne zaštite preuzima prijedloge o mjerama zaštite te organizira i nadzire njihovu provedbu. Također je dužan neposredno nakon nesreće informirati javnost. Krizni stožer Vlade RH koordinira aktivnosti među različitim tijelima državne uprave za razne krizne situacije: poplave, potresi i slične elementarne nepogode, pa sve do terorističkih napada.

Ministarstvo gospodarstva je krajem 1998. godine osnovalo TPC (Tehnički potporni centar) koji predstavlja vodeću tehničku agenciju u slučaju nuklearne nesreće, s posebnom pažnjom posvećenoj NE Krško i NE PAKS. Osnovne zadaće TPC-a su:

1. prikupljanje podataka o nuklearnoj nesreći,
2. analiza i procjena mogućih posljedica,
3. izrada stručnih podloga za mjere zaštite stanovništva,
4. točno i pravovremeno informiranje javnosti.

U slučaju i da dođe do veće nesreće u nekoj od susjednih nuklearnih elektrana koja bi imala za posljedicu ispuštanje radioaktivnosti u atmosferu, Hrvatska neće ostati zatečena tom situacijom. Podaci o radiološkoj kontaminaciji okoliša se prikupljaju pomoću dva neovisna sustava: jedan je on-line sustav za praćenje (SPRU), a drugi čine pokretni timovi na terenu. SPRU sustav je on-line sustav za pravodobno radiološko upozorenje. Taj sustav na dnevnoj bazi prikuplja podatke o brzini doze radioaktivnog zračenja na 15 lokacija u RH. Brzina doze od prirodne radioaktivnosti se mjeri na otvorenom prostoru na visini od 1 m, a iznosi se kreću od (100-200) nSv/h i predstavljaju referentne vrijednosti. Pojavi li se u nekom trenutku brzina doze iznad referentne, sustav generira alarm koji dalje aktivira sustav pripravnosti. Prikupljeni podaci se zapisuju u format prema tzv. Nordijskom protokolu i razmjenjuju se sa srodnim institucijama kako bi se povećana aktivnost otkrila već u ranoj fazi.

Vrijednosti brzina doza na mjernim postajama moguće je pratiti putem interneta na web stranicama Ministarstva gospodarstva: www.mingo.hr/tpc.

Zagreb - IRB Sljeme Stojdraga Sv. Križ Klanjec Bilogora Kapovac Osijek Batina trigova Učka Velebit Marjan Dubrovnik Zagreb - Maksimir

Sustav pripravnosti razlikuje tri zone potencijalne ugroženosti stanovništva:

• I zona – područje radijusa 25 km oko elektrane, tu se poduzimaju preventivne i hitne mjere zaštite.
• II zona – područje radijusa 100 km oko elektrane, tu se poduzimaju preventivne i dugoročne mjere zaštite.
• III zona – preostali teritorij RH, tu se poduzimaju samo preventivne mjere zaštite.

Pravovremenom primjenom zaštitnih mjera moguće je ublažiti štetne posljedice nuklearne nesreće. Te se mjere mogu podijeliti na hitne (rana faza) i dugotrajne (kasnija faza). U hitne zaštitne mjere ulazi zaklanjanje, evakuacija i jodna profilaksa. Tablete joda se uzimaju kako bi se štitnjača (tiroida) zasitila stabilnim jodom, a ne radioaktivnim ¹³¹I koji je prisutan kod radioaktivnih ispuštanja. U dugotrajne mjere spadaju privremeno preseljenje, trajno preseljenje, mjere vezane uz prehrambene proizvode i mjere u poljoprivredi i ribarstvu.

Jodne lablete

Zaklanjanje

Zaklanjanje je mjera zaštite koja izolira stanovništvo u zatvorenim prostorijama, a to mogu biti stanovi, kuće, podrumski prostori i skloništa. Najčešće se provodi u trajanju do 2 dana. Na taj način čovjek je zaštićen od nailaska radioaktivnog oblaka čime se smanjuje unošenje radionuklida u organizam inhalacijom. U slučaju da ova mjera stupi na snagu potrebno je u najkraćem roku otići u zatvorenu prostoriju i pridržavati se uputa koje će prenositi mediji.

Evakuacija

Evakuacija spada u preventivnu zaštitnu mjeru kojom se stanovništvo premješta iz kontaminiranog područja kako bi se ono zaštitilo od kratkotrajne izloženosti velikim dozama zračenja. U pravilu ne traje dulje od tjedan dana, međutim moguće je u slučaju velike kontaminacije da evakuacija pređe u privremeno preseljenje. Sustav pripravnosti u RH predviđa evakuaciju samo iz područja koja se nalaze u polumjeru 25 km od NE Krško. Unaprijed izrađeni planovi kao i uvježbanost stanovništva osiguravaju da provedba ove mjere ide glatko, a u tome sudjeluju jedinice civilne zaštite, policija, vojska i ostale specijalne postrojbe.

Jodna profilaksa

Jodna profilaksa spada u hitnu mjeru zaštite a sastoji se u zasićenju štitnjače stabilnim jodom čime se eliminira mogućnost taloženja radioaktivnog joda ¹³¹I putem inhalacije ili konzumiranjem kontaminirane hrane. Koriste se tablete u formi kalijevod jodida (KI) ili kalijevog jodata (KIO3). Učinkovitost tableta ovisi o vremenu konzumacije u odnosu na vrijeme izloženosti radioaktivnom jodu. Pokazuje se da tablete imaju najveću efikasnost ako se uzimaju neposredno prije ili par sati nakon izloženosti jodu ¹³¹I. U tom slučaju je efikasnost blokiranja radioaktivnog joda ¹³¹I oko 90%.

Privremeno preseljenje

Privremeno preseljenje podrazumijeva premještanje stanovništva iz ugroženog područja u privremene prihvatne centre na vremensko razdoblje od par mjeseci do nekoliko godina. Primjenjuje se samo ako je zbog posljedica nesreće došlo do depozicije visoke koncentracije radionuklida u okoliš. Ova mjera se provodi unutar jednog mjeseca nakon nuklearne nesreće.

Trajno preseljenje

Trajno preseljenje je krajnja mjera zaštite koja se provodi kada je kontaminacija područja toliko velika da se operacija ekološkog čišćenja ne može provesti jer nije tehnički moguća ili financijski opravdana. Ova mjera zahtjeva veće resurse od ostalih, jer je osim preseljenja ljudi i materijalne imovine potrebno osigurati osnovne životne uvjete u novoj sredini.

Mjere u poljoprivredi i prehrani

Mjere u poljoprivredi i prehrani su dugoročne mjere koje se provode zbog depozicije radionuklida na velike poljoprivredne površine i njihovog ulaza u površinske i podzemne vode, čime oni ulaze u prehrambeni lanac čovjeka. U slučaju potrebe donose se mjere kojima se uvodi restrikcija korištenja prehrambenih proizvoda s kontaminiranog područja, te uvode promjene u obradi zemlje i skladištenju namirnica.